Panta Rei

 *izvor : google.com

Imam 22 godine, i 8 mjeseci i 30 dana, a lajkala sam na fejsbuku tamo neku stranicu, na kojoj ljudi prodaju kućice za lutke i barbike. Sve češće se uhvatim, kako pregledam sve detaljno, od sprata do sprata i razmišljam kakve bih tapete željela u svojoj, a šta bi se sve nalazilo u spavaćoj sobi, kućice za barbike. Fazon je, nikad nisam imala svoju. Imala sam orginal barbike, čijim sam kosama prala stazu ispred kuće i tonu odjeće. Imala sam kuhinju i barbiku koja se porađa. No, nisam imala kuću. Nikad me to nije pretjerano opterećavalo, jer sam ja i tad, kao što to radim dan danas, sve živo improvizovala. Auto od kutije za cipele, krevet od poklopca te iste kutije i tako redom. Danas sam, izgleda, pohlepnija. Možda, jer znam za više i bolje? Možda sam tad te kućice viđala samo na tv-u i bile su mi samo to - nešto s tv-a. Danas nam je sve dostupno, ali je prošao period kad bi to bilo prihvatljivo. Što li se onda svako malo uhvatim u maštariji u kojoj nosim svoju kućicu u rukama, pa je zaigrano posmatram i pipkam? Neki dijelovi nas nikad ne odrastu.

*izvor : sodalive.ba


Uskoro napuštam svoj dom. Ulicu u kojoj vazda neko viče, laje ili turira motor. Prozor s kojeg se vide fabrike iza kojih zalazi Sunce, dok odmaram mozak i pijem kafu. Balkon, s kojeg se vide okićene ulice, u praznično doba i Trg, na kome je prošle godine stojala velika, blistava jelka. Uskoro napuštam ovo poznato. Idem stvarati neke nove uspomene, a tako bih rado, najradije, ponijela svoj dom, poput onog Barbikinog na rukama, kud god pođem. Izgleda će i jedno i drugo, ipak ostati u mojoj mašti.

Možda ja, u suštini, samo previše maštam. Možda se ljudi sele, bez da žele ponijeti svoje domove sa sobom. Možda, ali sam takva. Previše se vežem za mjesta, još više za ljude, a najviše za životinje. Možda ću u novom domu naći ljepotu u činjenici da je tamo još jedan pas našao dom, skupa sa mnom. Možda ću uživati u pogledu iz nove sobe ili nadomjestiti maštarije o uređenju Barbie kućice, uređenjem nove sobe.

Vrijeme neminovno teče, sviđalo mi se to ili ne sviđalo. Nosi nove obaveze, mogućnosti i situacije. Sve što mogu jeste sjetiti se djetinjstva i početi improvizovati. 

Family portrait

Izmedju njih dvojice je 19 godina. Jedan se uskoro ženi, a drugi tek uči slova. Djed i nana su prvog dočekali 88. godine, a do rodjenja ovog, najmladjeg, rodilo se nas 5. Šarenih, raznolikih, plavokosih i dugonogih. Ima medju nama budućih profesora, likovnih umjetnika, doktora, buntovnika, učenika generacije.. u posljednjih 26 godina, djed je izgubio nešto kose i zuba, a dobio nešto bora i pokoju bolest. Kod nas se kaže da se okitio unucima, a kad nas pogledam na okupu, ne mogu se sjetiti boljeg izraza. Od narednog Bajrama, moja porodica će biti bogatija za još jednog člana i šira za još najmanje jednu porodicu. Djed je oduvijek živio skromno, poljuprivrednički. Životom koji mu je davao taman toliko, da podijeli djeci i da njemu ne ostane ništa. Opet je, nekako, umio skuckati da se pregura mjesec. Za mog života, djed je malo izgubio sluh, ali odlicno čita ljubav i poštovanje s naših usana. Nana je, opet, izgubila nešto zdravlja, ali oči su joj jednako žive i plave. Duga pletenica vješto se krije pod maramom. Dok ih gledam, vratim se u period zimskih raspusta i pucketanje drva u peći. Toplog hljeba i široke trpeze. Sjetim se mirisa škripavog snijega i dječije cike, promrzlih ruku i obraza, spavanja na spužvama. Bilo je to lijepo djetinjstvo. Bezbrižno. Nana i djed me podsjećaju na period kad mi je najveća briga bila što se prebrzo smrknulo i čekanje nove zore. Sjećaju me na bijelu kafu u malom mutvaku i djedov radio iz kojeg tiho pjevuši. U proteklih 26 godina, djed i nana su svako od nas jednako gladili po kosama i komentarisali kako brzo rastemo. Shvatam to tek sad, kad nas gledam. Kad gledam njih, koje sam iznosila iz bolnice, a sad su srednjoškolke i lijepe, plave oči najmanjeg vragolana, što me radoznalo gledaju. Kad nas gledam kao lozu što odlazi u beskonačnost. Nas sedam, svojeglavih, unikatnih. Njih dvojica i nas pet izmedju, ogradjene bratskom ljubavlju kao zidinama. Nana i djed su bogati ljudi, s onoliko imanja koliko im treba, komadom hljeba na stolu i s dovoljno ljubavi da ih okuje u zlato.

Prvo, pa nije muško, nego žensko. I roj misli.

Ideja ovakvog bloga, kolumne ili sabirnog centra mojih misli i zapažanja - nazovite ga kako želite, vrti se u mojoj glavi već duže vrijeme.

Pisanje je, pored šminkanja, način na koji se oslobađam stresa. Primjetit ćete da svijet gledam nešto drugačijim očima i da o ljudima, mjestima i događajima pamtim i one sitnice, koje bi svakom drugom, ili barem velikoj većini, promakle.

Na današnji, prvi, post, naveo me post (klik) meni drage blogokolegice Variole, sa bloga Anatomy of Beauty. Naime, u posljednje vrijeme me opsjedaju misli, od kojih nikako ne mogu pobjeći, a njen post je manje-više dočarao ono što i sama osjećam.

Najprije, malo uvoda.

Ove akademske godine, poprilično sam zaostajala za svojim kolegama, što zbog opravdanih razloga, poput 6 propuštenih sedmica, što neopravdanih, tipa gubitka volje i ispadanja iz kolosijeka, zbog godine u Americi. Taj zaostatak koštao me bodova koje skupljamo prije finalnih ispita. Da bih nadoknadila zaostatak, ubila sam se od učenja i stigla sve, učinila nemoguće i dovela se u situaciju da neko drugi odluči o mojoj sudbini. Tako sam se prošlog utorka našla lice u lice sa svojim dželatom.

On i njegova moć da odluči kako i šta, i ja, sa svojim planovima, ciljevima i željama. I tu pade njegova odluka, da moji planovi moraju čekati, da su moji ciljevi još godinu daleko, a da moje želje, jednostavno, nisu bitne.

To je jedna od onih situacija u kojoj vi ne možete ništa. Stojite spuštenih ruku, koje vas tegle ka podu, skupa sa suzama i s bremenom koje se odjednom sruči na vaša ramena. Trud je uzaludan.

Ja vam nisam jedna od onih ljudi koji mogu kulirati ljude ili situacije. Ako vas ne volim, vidjet ćete to na meni, ako vas obožavam nećete me se moći riješiti.

Tako mi ovih dana, svi ljudi koji me poznaju, prilaze s istim pitanjem. "Kako si?". Moj odgovor je, također, uvijek isti. "Depresivno."

I onda oni nemaju šta da mi kažu, ili imaju, što je još gore. Tipa "dešava se", ili "bit će bolje" ili "nije kraj svijeta". Eh tad ni ja ne znam šta da im odgovorim. Možda "znam" ili "znam" ili "znam". Znam. Znam da ima puno gorih stvari, ali u mom životu trenutno nema. Znam da svjetovi ratuju i da djeca gladuju, ali kao što jednom pročitah "postojanje brokolija, nikako ne utiče na ukus čokolade".

Nisam tip koji traži da svi skaču oko njega i traže rješenje njegovog problema. Radije sam tip koji treba vremena.

Onda, kad vrijeme prođe, onda ću pogledati sve epizode One Tree Hilla, Gossip Girla, Greys Anatomya, Sex and the Citya i pročitati sve knjige koje me mjesecima tužnjikavo gledaju, neotvorene. Više ću raditi i imati više vremena za sebe, za svog psa, prijatelje, porodicu i uređenje nove sobe.

Kad vrijeme prođe, otići ću i uživati u kafiću s plavim stolicama i nervirati se što ne znam igrati bilijara.

 Možda ću se  i izvinuti teti ispred biblioteke, koja mi je rekla da ustanem s klupe, kako bi ona sjela, a dobila odgovor da njena guzica nije važnija od moje. Ipak sam ustala.

Dobro, to možda i neću, kad teta već ne zna dijeliti stvari. 

Do čitanja,
love,
Dođoška.