Izmedju njih dvojice je 19 godina. Jedan se uskoro ženi, a drugi tek uči slova. Djed i nana su prvog dočekali 88. godine, a do rodjenja ovog, najmladjeg, rodilo se nas 5. Šarenih, raznolikih, plavokosih i dugonogih. Ima medju nama budućih profesora, likovnih umjetnika, doktora, buntovnika, učenika generacije.. u posljednjih 26 godina, djed je izgubio nešto kose i zuba, a dobio nešto bora i pokoju bolest. Kod nas se kaže da se okitio unucima, a kad nas pogledam na okupu, ne mogu se sjetiti boljeg izraza. Od narednog Bajrama, moja porodica će biti bogatija za još jednog člana i šira za još najmanje jednu porodicu. Djed je oduvijek živio skromno, poljuprivrednički. Životom koji mu je davao taman toliko, da podijeli djeci i da njemu ne ostane ništa. Opet je, nekako, umio skuckati da se pregura mjesec. Za mog života, djed je malo izgubio sluh, ali odlicno čita ljubav i poštovanje s naših usana. Nana je, opet, izgubila nešto zdravlja, ali oči su joj jednako žive i plave. Duga pletenica vješto se krije pod maramom. Dok ih gledam, vratim se u period zimskih raspusta i pucketanje drva u peći. Toplog hljeba i široke trpeze. Sjetim se mirisa škripavog snijega i dječije cike, promrzlih ruku i obraza, spavanja na spužvama. Bilo je to lijepo djetinjstvo. Bezbrižno. Nana i djed me podsjećaju na period kad mi je najveća briga bila što se prebrzo smrknulo i čekanje nove zore. Sjećaju me na bijelu kafu u malom mutvaku i djedov radio iz kojeg tiho pjevuši. U proteklih 26 godina, djed i nana su svako od nas jednako gladili po kosama i komentarisali kako brzo rastemo. Shvatam to tek sad, kad nas gledam. Kad gledam njih, koje sam iznosila iz bolnice, a sad su srednjoškolke i lijepe, plave oči najmanjeg vragolana, što me radoznalo gledaju. Kad nas gledam kao lozu što odlazi u beskonačnost. Nas sedam, svojeglavih, unikatnih. Njih dvojica i nas pet izmedju, ogradjene bratskom ljubavlju kao zidinama. Nana i djed su bogati ljudi, s onoliko imanja koliko im treba, komadom hljeba na stolu i s dovoljno ljubavi da ih okuje u zlato. |
