Ideja ovakvog bloga, kolumne ili sabirnog centra mojih misli i zapažanja - nazovite ga kako želite, vrti se u mojoj glavi već duže vrijeme.
Pisanje je, pored šminkanja, način na koji se oslobađam stresa. Primjetit ćete da svijet gledam nešto drugačijim očima i da o ljudima, mjestima i događajima pamtim i one sitnice, koje bi svakom drugom, ili barem velikoj većini, promakle.
Na današnji, prvi, post, naveo me post (klik) meni drage blogokolegice Variole, sa bloga Anatomy of Beauty. Naime, u posljednje vrijeme me opsjedaju misli, od kojih nikako ne mogu pobjeći, a njen post je manje-više dočarao ono što i sama osjećam.
Najprije, malo uvoda.
Ove akademske godine, poprilično sam zaostajala za svojim kolegama, što zbog opravdanih razloga, poput 6 propuštenih sedmica, što neopravdanih, tipa gubitka volje i ispadanja iz kolosijeka, zbog godine u Americi. Taj zaostatak koštao me bodova koje skupljamo prije finalnih ispita. Da bih nadoknadila zaostatak, ubila sam se od učenja i stigla sve, učinila nemoguće i dovela se u situaciju da neko drugi odluči o mojoj sudbini. Tako sam se prošlog utorka našla lice u lice sa svojim dželatom.
On i njegova moć da odluči kako i šta, i ja, sa svojim planovima, ciljevima i željama. I tu pade njegova odluka, da moji planovi moraju čekati, da su moji ciljevi još godinu daleko, a da moje želje, jednostavno, nisu bitne.
To je jedna od onih situacija u kojoj vi ne možete ništa. Stojite spuštenih ruku, koje vas tegle ka podu, skupa sa suzama i s bremenom koje se odjednom sruči na vaša ramena. Trud je uzaludan.
Ja vam nisam jedna od onih ljudi koji mogu kulirati ljude ili situacije. Ako vas ne volim, vidjet ćete to na meni, ako vas obožavam nećete me se moći riješiti.
Tako mi ovih dana, svi ljudi koji me poznaju, prilaze s istim pitanjem. "Kako si?". Moj odgovor je, također, uvijek isti. "Depresivno."
I onda oni nemaju šta da mi kažu, ili imaju, što je još gore. Tipa "dešava se", ili "bit će bolje" ili "nije kraj svijeta". Eh tad ni ja ne znam šta da im odgovorim. Možda "znam" ili "znam" ili "znam". Znam. Znam da ima puno gorih stvari, ali u mom životu trenutno nema. Znam da svjetovi ratuju i da djeca gladuju, ali kao što jednom pročitah "postojanje brokolija, nikako ne utiče na ukus čokolade".
Nisam tip koji traži da svi skaču oko njega i traže rješenje njegovog problema. Radije sam tip koji treba vremena.
Onda, kad vrijeme prođe, onda ću pogledati sve epizode One Tree Hilla, Gossip Girla, Greys Anatomya, Sex and the Citya i pročitati sve knjige koje me mjesecima tužnjikavo gledaju, neotvorene. Više ću raditi i imati više vremena za sebe, za svog psa, prijatelje, porodicu i uređenje nove sobe.
Kad vrijeme prođe, otići ću i uživati u kafiću s plavim stolicama i nervirati se što ne znam igrati bilijara.
Možda ću se i izvinuti teti ispred biblioteke, koja mi je rekla da ustanem s klupe, kako bi ona sjela, a dobila odgovor da njena guzica nije važnija od moje. Ipak sam ustala.
Dobro, to možda i neću, kad teta već ne zna dijeliti stvari.
Do čitanja,
love,
Dođoška.
